Kada  vas  put  nanese iz  pravca  Zlatne  doline  prema Orahovici,  tada  na  „vidikovcu“  s kojeg  pogled,  za  lijepog  vremena, puca  duboko  u  Mađarsku, možete  vidjeti  ogromnu  vodenu površinu.  U  sklopu  PP  Orahovica nalazi  se  ribnjak  Grudnjak,  raj za  mnogobrojne  ribiče  i  lijepa vodena  površina  oku  dostupna  s „vidikovca“.

Virovitički  su  ribnjaci popularno odredište Virovitičana. To je niz od devet ribnjaka u kompleksu koji  se  sastoji  od  12  jezera  i močvara  okruženih  šumom  i  na ukupnoj površini od 86,14 hektara. U  podnožju  je  Bilogore  i  sedam  je kilometara  udaljen  od  Virovitice prema  jugozapadu.

To  je  bajkovit svijet vode, šipražja i izmaglice. Raj za  ribolovce,  ali  i  zaljubljenike  u prirodu koji  vole  taj ugođaj, mirise raslinja,  zvukove  i  šumove prirode. Na  „prvom  ribnjaku“  uređen  je okoliš,  postavljeno  dječje  igralište, stolovi te  je  taj  dio  omiljeno izletište.

Ispitivanjem tla i njegovim bušenjem,  na  području  ribnjaka, otkrivena  su  i  dva  termalna  izvora vode. U sklopu Virovitičkih ribnjaka nalaze  se  Poučna  i  Planinarska staza  ukupne  dužine  oko  20 kilometara.  Neizostavno  se  treba spomenuti  i  Budakovačka  bara koja se smjestila nedaleko Drave, a u  samom  srcu  sela.

Odaje  ju  gust sloj  trske  i  rascvjetani  lopoči  na zarasloj  površini  vode.  Ta močvara na  prvi  pogled  izdvaja  Budakovac od  brojnih  sela  između  Virovitice i  Slatine  gdje  polja  kukuruza, pšenice,  povrća  i  duhana  potpuno vladaju  krajolikom.

Ona  je  jezero prirodnog  postanka,  negdašnji dravski  meandar.  Takvih  mjesta na  području  Virovitičko-podravske županije  ima  mnogo  i  ona  su bogatstvo  ovoga  kraja.  Treba  još spomenuti  i  retencije  „Zidine”  kod Špišić  Bukovice  i  „Lisičine” pored istoimenog  arboretuma,  zasigurno interesantne  cjeline  svima  onima koji vole mirne vode.

U  Voćinu  se  uz  nekoliko  velikih održava i najveće dječje hodočašće – tijekom  blagdana  Uzašašća  i  imena

Marijina okupi    se do 6000 učenika osnovnih škola. Sustavnom obnovom, metodom  faksimilske  rekonstrukcije, crkva  se  ponovno  uzdiže  gledajući prema  nebu.  Danas  je  ona  simbol obnove postradalog Voćina u koji su se krajem prošlog desetljeća naselili Hrvati  s  Kosova,  njegujući  vjeru  i ufanje u Majku Božju. Posebno ju se štuje na blagdan Male Gospe,  kada ovo  Marijansko svetište  pohađa  i do  dvadeset  tisuća  vjernika  iz  cijele Slavonije.    Svetište  Gospe  Voćinske – Majke od Utočišta zrači posebnom duhovnom  snagom  te  ovdje hodočasnici  po Marijinom  zagovoru nalaze pomoć u životnim  teškoćama i  duhovni  mir.  Slika  Majke  Božje, čašćena  pod  nazivom  „Majka  od Utočišta“, sačuvana je od spomenutih razaranja. Izrađena je 1770. godine.

Uljem na platnu oslikan  je  lik Majke Božje pod baldahinom koja u desnoj ruci  drži  dijete  Isusa,  a  zlatno  žezlo u  lijevoj  ruci. S obje  strane Marijina lika  stoji  po  jedan  anđeo  koji  nose rokoko medaljone s natpisom: desni „Maika  od Utocsishc“, a  lijevi „Mutter  der  Zuflucht“.  Gradina  je mjesto kojeg pohode mnogi vjernici i znatiželjnici s uvjerenjem o ukazanju Blažene  Djevice  Marije.  Ukazanju je  posvećeno  i  mjesto  molitve, smješteno  podno  crkve  sv.  Ilije Proroka, a uređeno je kao prostor za molitvu  i kontemplaciju  s prihvatom većeg broja posjetitelja.

Nakon  oslobođenja  Virovitice od  turske  vladavine    zagrebački biskup  Martin  Borković  predao  je franjevcima  provincije  sv.  Ladislava na upravu virovitičku župu. Franjevci su,  nastanivši  se  u  gradu,  podigli drveni  samostan  i  sazidali  crkvu sv.  Roka.  Izgradnja  je  započela 1746.  i  trajala  je  do  1752.  godine. Stravični potres  koji  je  pogodio Viroviticu  1757.  godine  teško  ju  je oštetio.

Unutrašnjost  crkve  ubraja se  među  najistaknutije  barokne cjeline  u  Hrvatskoj.  Uz  glavni  oltar sv. Roka, krasi je još osam sporednih oltara,  propovjedaonica,  faldistorij i sakristija.  Virovitička  je  crkva  uz crkve  u  Čakovcu  i  Kloštru  Ivaniću poseban  izraz  franjevačkog  baroka iz  18. stoljeća.

Prekrasna  je  i  crkva u  Čađavici.  Gotička  crkva  sv.  Petra Apostola  najstarija  je  crkva  ovog  dijela Slavonije i dragocjeni spomenik kulture.  Prema  popisu  crkvenih objekata  Zagrebačke  nadbiskupije iz  1334.  godine  spominje  se  kao „ecclesia sancti Martini de Zagocha“. 1684. godine Čađavica je odcijepljena od župe Marije Magdalene u Sopju i postala je samostalna Župa sv. Petra Apostola.

Godine  1759.  obnovljena je  u  baroknom  stilu.  Obnova  je trajala  do  1778.  godine.  Pitomačka župna  crkva  sv.  Vida  sagrađena  je 1783.  godine,  a  obnovljena  1969. godine.  Predstavlja  najveću  crkvu na  pitomačkom  području.  Oku zanimljiva  je  i  crkva  sv.  Terezije Avilske  u  Suhopolju,  crkva  koju je  početkom  19.  stoljeća  podigla grofovska  obitelj  Janković.  Pripada najistaknutijim  spomenicima klasicističke  arhitekture.

Na  putu od Slatine prema Orahovici, u Novoj  Bukovici,  nalazi  se  Župna  crkva posvećena  Blaženoj  Djevici  Mariji. Crkva  je  jednobrodna  građevina izgrađena  u  neogotičkom  stilu  od crvene opeke. Zanimljivu unutrašnjost ima slatinska crkva sv. Josipa u kojoj dominira  iznimno  zanimljiv križni put.  Inače,  neogotička  župna  crkva sv.  Josipa  s  početka  20.  stoljeća obnovljena  je  kao  zavjetna  crkva  o trošku gradišćanskih Hrvata.

Nastanak tih  pravilnih  stupova,  najčešće četverostranih,  vezan  je  uz  pojavu lučenja  vulkanskih  efuzivnih stijena.  Nastaje  hlađenjem  lave homogenog sastava nakon čega se površina, koja se prva ohladi, zbog toga  raspuca  u  obliku  poligona (obično  četverokut,  peterokut, šesterokut).

Kako  površinske pukotine  s  napredovanjem hlađenja  prodiru  sve  dublje  u vulkansku  masu,  to  je  konačni učinak  rečenog  procesa  lučenja u  stupove.  Stijene  su  uglavnom zelenosive boje, porfirne    strukture s  holokristalnom  sitnozrnatom osnovom.  Lokalitet  Rupnica  je  dio petrološki  heterogene  vulkanske mase unutar koje se nalaze različiti varijeteti  bazalta,  andezita,  riolita, tufova  i  vulkanskih  aglomerata.

Od  1948.  godine  Rupnica  ima status  prvog  geološkog  spomenika prirode.  Inače,  u  cijelom  svijetu ima  tek  nekoliko  sličnih  lokaliteta. Pojavu  stubastog  lučenja  možemo pronaći  u  češkom  sredogorju, miocenskim  vulkanitima na Novom Zelandu  ili  pak  u  Nacionalnom parku  Yellowstone  u  SAD-u  gdje se  podižu  veličanstveniji  bazaltni stupovi visine i do 75 metara.

Zbog toga  je  ovo  područje  Virovitičko-podravske  županije  jedinstveno  nesamo u Hrvatskoj već i Europi. Samo nekoliko  kilometara  dalje  nalazi se  kamenolom  Trešnjevica  koji će  vam  podariti  „rasječeni  prikaz unutrašnjosti  Papuka“.  Svojom  će veličinom  posjetitelja  ostaviti  bez daha  otkrivajući  „utrobu  planine“.

Osim  toga,  na  ovom  se  području može  vidjeti  još    nekoliko  sličnih lokacija,  ali  Trešnjevica  je  svakako najupečatljivija.

Na  tom  je mjestu  grof  Josip  Janković  odlučio urediti  pitomu  dolinu.  Sagradio  je lovačku  kuću,  uredio  dva  protočna jezera  za  uzgoj  pastrva,  ali  i  za potrebe  vodopada  Skakavac  kako bi  on  tijekom  cijele  godine  imao vodu.

Grof  Janković  je  sahranjen poviše  jezera  u  jednoj  spilji, dubokoj osam, a širokoj dva metra. U  blizini  se  nalazi  i  spilja  u  kojoj se  skrivao  hajduk Maksim Bojanić. Jankovac  je  okružen  stoljetnom bukovom  šumom,  bogatom  florom i  faunom,  a  područje  je  iznimno bogato  i  hladnim  izvorima  te bistrim  potocima.  Pun  je  svježine  i romantike, uvijek privlačan svakom ljubitelju  prirode,  planine  i  mira.

Svaki  putnik  namjernik  koji  se zatekne na ovome mjestu, ostat će oduševljen prirodnim ljepotama koje vas  mame  da  se  ponovno  vratite Jankovcu.  Zbog  izuzetnih prirodnih ljepota, koje nigdje više ne možemo naći u Slavoniji, omiljeno je izletište mnogobrojnih  domaćih  i  stranih
zaljubljenika u prirodu.

Ova  jedinstvena  gorska destinacija  dostupna  je  tijekom cijele godine. Posebno je atraktivna „Grofova  poučna  staza“  koja  je  za javnost otvorena 2006. godine, a  i iste  je osvojila zlatni „Zeleni cvijet“ Hrvatske  turističke  zajednice,  kao najbolji  oblik  turističke  ponude kontinentalne Hrvatske.

No, ona je i „zeleno srce“ Virovitičko – podravske županije. Nevjerojatna je moć kojom Drava mami zaljubljenike u prirodu, kako one koji su skloni samo opuštanju uz spuštanje čamcima uz njezine struje, tako i onima koji žele nesputano osjetiti njenu nepredvidivost i ribičku sreću. Kroz stoljeća je mijenjala pravce prolaska. Istodobno je nanoseći plodno tlo bila hvaljena, ali u vrijeme nabujalosti, kada se izlijevala iz korita, opasna i nepoćudna.

Upravo zato zbog svoje hirovitosti, na području Virovitičko-podravske županije, nije zabilježeno niti jedno veće mjesto uz Dravu. No, zato bilježimo niz skrovitih plaža. Primjerice u gornjem su toku njeni otoci šljunčani. Upravo na potezuod Križnice, gdje se nalazi poznato odmorište, do Terezinog Polja ona je najbrža. Na tom je dijelu ona iznimno moćna. Kasnije se naoko smiruje, ali i postaje plovna, uglavnom uz hrvatsku obalu.

Njezine su zanimljivosti bijeli pješčani otoci koji se na Dravi ukazuju kao „iz bajke“. Posebno je to vidljivo na području u blizini Noskovačke Dubrave ili Sopja. Ona je jedan od posljednjih prirodnih vodenih tokova u Europi gdje se mogu pronaći prirodni krajolici bogati zelenilom, bogatstvo životinjskih i biljnih vrsta i mirna, nedaleko usnula sela bogata kulturom i tradicijom koja pružaju toplu dobrodošlicu posjetiteljima.

Srce podravskog dijela Županije – Pitomača datira  iz 1535. godine. Samo  ime  kazuje  da  se  ovdje  radi o  pitomom  kraju,  plodnoj  zemlji, te  vedrim  i marljivim  ljudima.  Prvi tragovi naseljenosti ovog područja potječu  iz  rimskog  doba  jer  je  nedaleko  od  Pitomače  prolazila rimska  cesta  Mursa  -  Petovia.

Tragovi ceste vidljivi su na mjestima između  Sedlarice  i  Otrovanca,  na poljima gdje je pronađeno popločno kamenje  i  rimski  novčići.  Osim toga,  jugoistočno  od  Pitomače, na  predjelu  Klise,  nalazilo  se rimsko  naselje  koje  se  smatra pretečom  današnje  Pitomače.

Pitomača  bilježi  značajniji  pomak od  druge  polovice  18.  stoljeća, a  danas  predstavlja  jedno  od najrazvijenijih područja Virovitičko-podravske  županije.  Glazbeni je  festival  „Pjesme  Podravine  i Podravlja ”utemeljen s namjerom da se  potakne  stvaranje  i  promicanje pučke  suvremene  pjesme  nastale na  glazbenoj  i  pjesničkoj  tradiciji hrvatskih  krajeva  uz  rijeku  Dravu.

Dvodnevnog  je  trajanja  i  održava se  sredinom  lipnja  -  uz  blagdan Sv.  Vida.  Nedaleko  je  i  Otrovanec i  „Zlatni  klas“,  mjesto  gdje  je „vrijeme  stalo“  i  gdje  se  uz  konje mogu  vidjeti  stari  alati,  osjetiti duh  „starih  vremena“  s  „kuhinjom naših  predaka“.  U  Grabrovnici  je rođen  veliki  hrvatski  pjesnik  Petar Preradović.  I danas  se  tamo nalazi njegova  rodna  kuća.

Pitomačko  je područje  poznati  vinorodni  kraj kojeg  krasi osebujan odnos prema vinogradima,  odnosno  „goricama” i dobrom vinu.

Na molbu grofa  Pejačevića  Slatina je od kralja Franje III. dobila status trgovišta  1808.  godine  i  od  tada slijedi ubrzani  razvoj ovoga grada. Pejačevićeve su naslijedili njemački knezovi  Schaumburg  -  Lippe  s kojima  je  nastavljen  razvoj  grada, s  posebnim  naglaskom  na  novim nasadima  vinove  loze,  vinskim podrumima,… Slatinsko je područje zanimljivo  po  proizvodnji  pjenušca jer  je  u  Slatini  1896.  godine proizveden  prvi  hrvatski  pjenušac.

Proizvodio  se  od  vina    sorte kadarka,  a  prestao  se  proizvoditi 1912. godine.  Turizam  se u  Slatini oslanja  na  bogatu  tradiciju  te  kao takav  nudi  kvalitetne  i  atraktivne suvremene  turističke  proizvode. Nedaleko  Slatine,  u  mjestu Višnjica, smještena je jedina ergela arapskih  konja  u  Hrvatskoj,  a  na obljižnoj Pustari  “Zidine” nalazi  se najveće uzgajalište  jelena  lopatara u  našoj  zemlji.  Od  Slatine  prema Voćinu je Arboretum Lisičine koji se prostire  na  površini od  približno  3 ha  s  bogatom  kolekcijom  različitih autohtonih i alohtonih vrsta. Slatina ima  svoje  mjesto  i  na  kalendaru suvremene svjetske glazbene scene zbog  Međunarodnog  glazbenog festivala “Dani Milka Kelemena”.

Od  bivše  Ružice  grada,  najvećeg  i najbolje očuvanog srednjovjekovnog grada  u  sjevernoj  Hrvatskoj  danas postoje  samo  razvaline  koje  su evidentirane  kao  spomenik  nulte kategorije.  Organizirani  turizam u  Orahovici  ima  tradiciju  dužu od  stotinu  godina.  Naime, 1905. godine  kada  je  osnovano  „Društvo za  proljepšavanje mjesta  i  okolice“ započinje  povijest  turizma  u Orahovici, gradu koji posebno „živne“ u  vrijeme  „Orahovačkog  proljeća“, manifestacije  koja  uvijek  počinje u  lipnju.

Uz  već  spomenutu  Ružicu grad,  mjesto  koje  u  orahovačkom kraju  nikako  ne  biste  smjeli zaobići,  tu  je  Orahovačko  jezero  u mjestu  Duzluk  okruženo  pitomom listopadnom  šumom.  U  mjestu Crkvari,  na  izdvojenom  brežuljku, nalazi se jednobrodna gotička crkva sv.  Lovre  koja  je  sagrađena  u  13. stoljeću, a obilježja baroka dobila je tijekom 18. stoljeća. Na cesti prema Kutjevu  u  ljupkoj  kotlini  planine Krndije,  okružene  šumom,  nalazi se  pravoslavni manastir  sv.  Nikole, jedan  od  najznačajnijih  i  najranijih duhovnih  spomenika  ovoga područja. Prvi pisani podaci datiraju iz  1583.  godine,  a  manastir  je sagrađen 1594. godine na temeljima ranijeg  Samostana  pustinjačkog reda  sv.  Augustina,  zabilježenog  i pod  nazivom  Remeta. Nad  gradom dominira  odmaralište  i  lječilište „Merkur“  s  bazenom,  terenima za sport  i rekreaciju, omiljen kompleks

za odmor djece osnovnoškolske dobi. U gradu, uz muzej u kojem se mogu naći  raznovrsni  arheološki  nalazi, posebno  s  Ružice  grada,  nalaze  se obnovljena  drevna  vodenica  i  stara lokomotiva zvana „Ćiro“.  Nedaleko Orahovice smjestilo se mjesto Zdenci poznato po mnogobrojnim  izvorima pitke  vode  te  po  likovnoj  koloniji kipara  čiji  se  eksponati  nalaze  u središtu mjesta.

Virovitica,  grad  duge  povijesti, smješten  je  na  važnim  prometnim pravcima,  u  ravnici,  između  rijeke Drave  i  niskih,  pitomih,  bilogorskih, vinorodnih  i  šumovitih  obronaka. U  izvorima  se  Virovitica  prvi  put spominje u 13.  stoljeću  (Wereuche). Pisana povijest bilježi kako je herceg Koloman 1234. godine stanovnicima velikog grada Virovitice (magna villa Wereucha) dao niz povlastica, a kralj Bela  IV.  upravo  je  u Virovitici 1242. godine izdao  Zlatnu  bulu  kojom  je Zagreb, danas glavni grad Hrvatske, stekao status slobodnog kraljevskog grada. Turci osvajaju Viroviticu 1532. godine,  a  1684.,  je  oslobođena.

Odlaskom  Turaka  u  gradu  počinje novo doba procvata  i razvoja u svim područjima  življenja.  Godine  1745. obnovljena  je Virovitička  županija i  s  ostalim  slavonskim  županijama ponovno  pripojena  Hrvatskoj.  O snažnom  razvoju  u  18.  stoljeću svjedoče danas Franjevački samostan i crkva sv. Roka. Grofovska  je obitelj Pejačević 1804. godine podigla dvorac barokno-klasicističkog obilježja,  koji okružen  skladnim  parkom  dominira središtem grada. To je grad s dušom koji  diše  punim  plućima  u  ljetnim mjesecima,  posebice  u  vrijeme Dana  grada  -  Rokova  kada  postaje mjesto  okupljanja  mnogobrojnih posjetitelja.

Tih  je  dana  Virovitica „centar svijeta“, ona je tada sjedište regije  te  najpoželjnije  mjesto  u  Slavoniji.  Sveti  je  Rok  zaštitnik Virovitice.  Ovo  je  grad  idealan  kao mjesto  za  odmor.  U  tome  posebnu ljepotu  nude  Virovitički  ribnjaci gdje  se nalaze Poučna  i Planinarska staza,  te  blizina  rijeke  Drave,  šume bogate  divljači,  ali  i  ravna  polja, obližnji  vinogradi  koji  se  prostiru od  Špišić  Bukovice,  preko  Golog Brda  i  Podgorja,  te    od  Milanovca do  Rezovca.  To  su  nasadi  vinove loze  gdje  kao  nosioce  sortimenta nalazimo  graševinu  i  bijeli  pinot  sa zaštićenim geografskim podrijetlom. Osim  ovih  sorti  ovdje  se  proizvode cijenjena  medovina  i  voćna  vina. Osim toga, zanimljiva je i arhitektura središta  grada,  a  kao  simbol grada  spominje  se  i  Međunarodni sajam  gospodarstva,  obrtništva  i poljoprivrede Viroexpo.